U jazzu volim slobodu i disciplinu

Matija Dedić posebna je osobnost u hrvatskoj glazbi. Nedvojbeno najistaknutiji jazz-pijanist na hrvatskoj glazbenoj sceni, Dedić je osobito zapažen i izvan nacionalnih okvira kao jedan od najizrazitijih jazz-pijanista svojega naraštaja u ovom dijelu Europe. Matijin je put pak obilježen nekim pojedinostima koje su samo njegove, individualne.

Matijini su roditelji nenadmašni stvaralac umjetnosti glazbe i riječi Arsen Dedić i sjajna pjevačica Gaby Novak. I Matijin je posao umjetnički, glazbeni. Zahvaljujući raširenosti i raznovrsnosti glazbene umjetnosti nije posve identičan roditeljskom, ali je bliz i srodan.

Matija Dedić uspio je pronaći u glazbi dio koji je samo njegov, osoban, a opet je približan onom koji su radili njegovi otac i majka.

S tim mislima počinjemo razgovor s Matijom Dedićem. Pred njim je jedno od najizazovnijih razdoblja njegove pijanističke djelatnosti pa je to baš i pravo vrijeme za razgovor jer danas se već zna o pojedinostima o kojima će se još dugo govoriti.

Gospodine Dediću, je li vam kao mladiću, na početku profesionalnoga puta, poticaj bio jednoga dana biti uspješniji i bolji od roditelja, nadmašiti ih?

Apsolutno nikada nisam imao potrebu ničime nadmašiti roditelje. Nikada na takav način nisam razmišljao niti je to ikada bio moj motiv za bavljenje glazbom. Imao sam neopisivu sreću biti njihov sin i odrastati u toj poticajnoj okolini. Upoznao sam i družio se s velikim glazbenicima i općenito umjetnicima s ovih prostora. To što sam upijao već u mladenačkoj dobi neopisiva je privilegija. I danas nakon što pažljivo sagledamo općenito stanje na glazbenoj sceni vrlo lako ćemo zaključiti da će upravo moji roditelji i njihovi divni, nebrojeni kolege ostaviti daleko veći trag od svega što je ovdje nastalo posljednjih dvadesetak godina. Upravo širina koja mi je dana od malena, od klasike, jazza, šansone, filmske glazbe i svega drugoga glazbenog, formirala me i zapravo uputila na vrlo lak izbor glazbenog smjera – onoga kojim se i danas bavim. Za razliku od roditelja, otišao sam u slobodnije glazbene vode.

Odrastali ste u kući u kojoj je uvijek bio glasovir. Upisali su vas u muzičku školu, pamtite li svoje učitelje klavira, koliko vam oni znače?

Improvizacija i sloboda kod mene su zahvaljujući divnoj profesorici Blaženki Zorić prisutni već od djetinjstva. Ukratko, imao sam sve predispozicije za uspješno bavljenje onim što mi je sveto i što je moja obveza prema talentu. I danas sam glazbeni fanatik, zaljubljenik i radnik koji jedino teži kvaliteti i kakvu-takvu držanju priključka svemu onome što svijet i ritam profesionalnog života glazbenika zahtijeva.

Razmišljate li se jednog dana baviti i nastavničkim poslom, predavati klavir onima koji se žele i naravno mogu, jer imaju talenta, baviti jazzom za klavirom?

Ne namjeravam se baviti pedagoškim poslom jer se jednostavno nikada nisam osjećao dobro u ulozi nekoga tko savjetuje. Smatram da i sâm imam još mnogo toga naučiti i zato jedino mogu dati nekakav skroman savjet ako prepoznam da me ta osoba uistinu smatra kompetentnim da odgovorim na neko pitanje. 

U vašoj roditeljskoj kući svirala se svakovrsna glazba, ali jazz nije bio dominantan. Usmjerenjem na jazz vi ste izgradili vlastitu umjetničku osobnost. Ali roditelje i dalje možete interpretirati i s njima ste mogli muzicirati. Štoviše, Matija svira Arsena jedan je i od ljetošnjih programa koji vas očekuju.

Album Matija svira Arsena nešto je zasigurno najljepše što se moglo dogoditi. S ostavštinom pokojnog oca kao nikada dosad razveselio sam i publiku i prijatelje i kritike i rodbinu. Kažu jednoglasno da je riječ o mojem najuspjelijem recentnom uratku.

Sve što sam želio ostvariti posljednjih sedam, osam godina konačno sam ostvario s očevom glazbom. Duboko je proživljavam i uspješno interpretiram. Uskoro i izvan granica naše zemlje, što je velika radost i dokaz snage Arsenove glazbe u sprezi s mojom trenutačnom pijanističkom spremom i nadahnućem, čemu su pridonijele i zrelije godine. Otac mi je uostalom i dao ploču Köln Concert Keitha Jarreta, koja me odvela na studij jazza u Graz, a ne na neku strogo klasičnu akademiju. Arsen je uvijek govorio da sve što on može riječima, ja uspješno zamjenjujem notama. Davao mi je komplimente u više navrata i cijenio moj rad prije svega. Mnogo više nego žanr koji sam odabrao. Njemu dugujem ovaj trenutno veliki uspjeh i u svakom odsviranom taktu pokušavam se sjetiti svakoga savjeta i svega što jest i što bi od mene očekivao. 

Majka je bila ta koja mi je u presudnim trenucima odluke da odem u Graz dala zeleno svjetlo i u potpunosti me podržala. Kao što sam i s ocem proveo nezaboravnih deset godina na sceni, tako i s njom dan-danas uživam i ponosan sam na nju.

Jedan je od motiva priklanjanja jazzu, rekli ste, improvizacija i sloboda, koje usmjeravaju vašu glazbu komornom, čak i solističkom izričaju.

Moje bi stvaralaštvo bez potpune slobode i velikog broja solističkih koncerata pogotovo prošle sezone bilo nepotpuno, i to koncertima kojima je u Rimu, Lecceu, Parizu i Pragu bio predstavljen moj prvi solistički, gotovo u potpunosti improviziran solo album Ligherian Rhapsody, snimljen za etiketu iz Italije.

Je li vam bilo koji od naših diskografa ponudio snimanje toga albuma ili nije?

S obzirom na vrstu glazbe i stanje duha općenito koje vlada trenutno u našoj sredini, jasno je da mi ni jedan diskograf nije ponudio takav projekt. S druge strane briga Croatia records oko albuma Matija svira Arsena pružila mi je ono što bi poželio svaki muzičar u ovoj zemlji koji se ne bavi komercijalnom glazbom.

Uspješno ste muzicirali zahvaljujući svojoj improvizatorskoj predanosti i u folk-jazz projektima Tamare Obrovac?

Koncertno sviranje, i to improvizacijskoga tipa, kao što je na mojem albumu, najprivlačnije mi je, ali isto tako i uloga sidemana, točnije pratećega glazbenika, sve mi više odgovora.

S mene skida priličnu težinu i fokus koji nosi voditelj projekta i osoba od koje se mnogo očekuje. I zato jako i dalje, nakon svih ovih godina, uživam u muziciranju s Tamarom kao član njezina sastava te isto tako i s Gibonnijem, s kojim provedem nekoliko dana godišnje kao gost, odnosno kao zamjena za iznimno darovita Maaseja Kovačevića. Ukratko, vrlo sam sretan kao član kolektiva u ovom životnom razdoblju, to mi stvara predivnu zonu komfora nakon vrlo zahtjevnih solo koncerata. Nekom vrstom discipline koja se zahtijeva u navedenim projektima održavam u sebi neke zakonitosti bavljenja glazbom, za razliku od solo projekata u kojima na trenutke osjećam povećanu nepotrebnu dozu ega s obzirom da sam jedini na bini.

Uz takva zajednička glazbena druženja i stvaralačko prožimanje, sigurno imate i zanimljivih doživljaja?

Nedavno sam imao predivan doživljaj u Americi, gdje sam bio pijanist slovenskog saksofonista, iznimno cijenjena majstora Jureta Pukla, koji me pozvao kao gosta na svom albumu snimanu u New Yorku s glasovitim muzičarima svjetskoga glasa Mattom Brewerom i Jonathanom Blakeom, gdje sam više nego ikad morao obratiti pozornost na sve segmente zajedničkoga proživljavanja glazbe i same filozofije kolektivne svijesti s obzirom da je upravo to stanje duha nešto što nigdje drugdje na planeti nisam osjetio kao tamo preko bare.

Jazz je bila ekskluzivna glazba koja se nije slušala masovno kao pop ili rock glazba. Smatrate li i da je jazz glazbenik ekskluzivniji od rockera, na primjer?

Da, uzet ću si tu slobodu i reći, uza sve dužno poštovanje, da su jazz-glazbenici mnogo ekskluzivniji od rock-glazbenika, o čemu govori i činjenica koliko je velikih imena iz komercijalne glazbe pozvalo na projekte upravo jazz-glazbenike da na svoj način oplemene glazbu koju smo već bezbroj puta čuli u istim i nadasve predvidljivim aranžmanima. Zato smo tu da pomognemo komercijalnim projektima ponajprije svojim općenitim znanjem o glazbi.

Je li vam u karijeri pomoglo i obiteljsko prezime?

Prezime mi je apsolutno pomoglo već u samom startu i mnogo je više, na moju sreću, bilo prednost nego što je bilo breme. Na to sam nadogradio i fanatičan rad, posebno posljednjih petnaestak godina, i sada konačno dobivam vrlo lijepe rezultate na području bivše države. 

Naravno, moram napomenuti da moja biografija u kojoj dosada ima vrlo lijepih podataka i tiče se isključivo inozemnih suradnji s velikanima jazz-glazbe, kao i put prema polufinalu klavirskog natjecanja u Montreuxu, nemaju nikakve veze s mojim prezimenom.

U nedavnom razgovoru za Vijenac s Pavlom Mašićem, orguljašem, dotaknuli smo se i orguljaške improvizacije, koja postoji otkad postoji orguljanje. Nameće mi se pitanje kako vi gledate na te orguljaške improvizacije u odnosu na jazz?

Orgulje, Bach, Jarrett... sve je tu potpuno jasno i bez te vrste nadahnuća ne bi bilo mnogo toga što je vrlo usko vezano uz moj rad i rad mojih kolega i istomišljenika širom svijeta.

Naveli ste da vam posebno odgovara uloga sidemana, pratećega glazbenika. Možemo li vas očekivati u još kojim suradničkim, pratećim ulogama i suradničkim vezama s drugim glazbenicima?

U kontaktu sam s Rambom Amadeusom već dulje vrijeme. S Tedijem Spalatom sam sve češće u zadnje vrijeme. U planu je i suradnja s predivnom sarajevskom umjetnicom, harmonikašicom Merimom Ključo, te nastavak suradnje s Miroslavom Tadićem. koja je započela snimkom pjesme Ne plači na vrlo hvaljenu i uspješnom albumu na kojem sviram glazbu pokojnog oca.

Jeste li svojim albumom i međunarodnom suradnjom uspjeli zainteresirati javnost za našu jazz-scenu?

Zasad uz Tamaru Obrovac, Elvisa Stanića i još ponekog kolegu zasigurno pripadam među rijetke džeziste koji su makar malo skrenuli pozornost šire publike na jazz. No s vremenom čovjek pomalo odustaje od toga i glavna mi je želja da mladi budu prepoznati i da nastave s misijom koju smo mi započeli prije dosta godina. Naravno uvijek sam tu da javno skrenem pozornost na sve poteškoće na koje ovaj žanr nailazi, na činjenicu da se korporativnim jazz-festivalima ne rješava stanje domaćega glazbenika i na slične probleme. Ta uloga nije zahvalna, ali to je nešto što je otac od mene zahtijevao. Borba i poštenje.

Sljedećega tjedna imate dva koncerta na Dubrovačkim ljetnim igrama. Za 25. srpnja najavljen je koncert Četiri godišnja doba za tri klavira, na kojem s vama sviraju Hakan Ali Toker i naš pijanist Matej Meštrović. Biste li nam predstavili taj program?

Suradnja s Matejom Meštrovićem je, uza suradnju s Charliejem Jurkovićem na projektu Bach i sa Šimunom Matisicem, zasigurno nešto najuzbudljivije što sam posljednjih godina doživio. Očaran sam inspiracijom i visokom razinom motivacije i energije koju Meštrović posjeduje. Hakan Ali Toker je osoba s kojom će naša suradnja poprimiti oblik pravoga spektakla. Riječ je o izvanserijskom i jedinstvenom glazbeniku.